|
TATJANA POLITEO Za sve one koji imaju sumju u današnju stilsko-povijesnu opravdanost inzistiranja na stvaranju u mediju klasične dvodimenzionalne slike, nova serijska slika Tatjana Politeo neupitni je dokaz kako umjetnik koji ima viziju, upornost, kreativni kliker i odlično savladan slikarski zanat uvijek može pronaći smisleni izlaz u kompliciranu labirintu slikarskih trendova, svjetskih umjetničkih imena, zahtjeva kustosa, kritičara, presinga galerista i tržišta . Možda više i nema potrebe detaljno analizirati autoričinu kompleksnu stilsku inačicu, koja u svojem dalekom srodstvu otkriva iskustvo gestualna i siromašna slikarstva, enformela, grafita pa i apstraktnog ekspresionizma. Sada je pred nama zreli umjetnički rukopis, u potpunosti formiran i dorađen, koji promatrača već na „prvo gledanje“ asocira upravo na Tatjanu Politeo. Na novim većim formatima, umjetnica i dalje povlači motiv male amebe, uklopljene u stvarni svijet borbe za opstanak, preživljavanja u militarističkom kruženju, finih alegorijskih opaski na pomalo neizvjesnu budućnost jedinke unutar čovječanstva te globalno civilizacije – a sve bez velikih riječi i gesti! Njezina ameba iz prizora u prizor pojačava smislenu pararelu s izgubljenim likom De Saint Exupêrjeva Malog princa koji također luta izvan ovog svijeta, iako jednim dijelom nesvjesno želi biti njegovim integralnim dijelom. Neobičan je i način kojim umjetnica kompozicijski gradi svaki pojedeni prizor: uporaba danas rijetke vertikalne perspektive (odnosno, koketiranje s dojmom postepena redanja planova na slici) u mojoj slikama prenapregnutoj kunsthistoričarskoj svijesti podsjetila me čak na Časoslov vojvode od Berryja iz 14. stoljća, s prizorima poslova i radova u prirodi što se obavljaju prema pojedinim mjesecima u godini. Izniman senzibilitet za kolorit Tatjana Politeo pokazivala je već u svojim ranijim ciklusima slika iz 2002. i 2004., no ovdje je motiv prirode i otvorenih nedefiniranih prostora očito bio mentalni okidač za stvaranje atipične tonske sklae u funkciji emotivne i značenjske atmosfere prizora s egzistencijalnim tjeskobama male amebe. Upravo korištenje zasićene prljavoroza i prljavoljubičaste boje specifične nijanse što vuče na staro zlato,nebrojivo mnogo nijansi zelene boje, te crnih i sivih nijansi koje kao da su obogaćene nekom svjetlucavom komponetom, daje novom ciklusu dozu fine starinske patine, ali i orginalna odmaka od stereotipna miješanja primarnih boja s različitim pastelnim akcentima koji su u ovom desetljeću preplavili hrvatsko tržište. Znam kako je praktički nemoguće (i pomalo groteskno) zaštiti patentom kolorit Tatjanina novog ciklusa, ali ... ostat će trag tko je 2007. ipak u mediju slike otišao korak dalje.
Iva Köbler |
